Radost kamernog muziciranja
Na inicijativu profesora violončela na Muzičkoj akademiji u Sarajevu Yevgenyja Xaviereffa te uz podršku koncertne agencije Sarajevo Art, u Bošnjačkom institutu priređen je koncert u čast Adil-begu Zulfikarpašiću

Potaknut plemenitošću, filantropijom i podrškom umjetnosti, te ličnim poznanstvom i prijateljstvom sa Adil-begom Zulfikarpašićem, profesor Xaviereff je inicirao održavanje koncerta u čast čovjeku koji je kako kaže „uvijek i u svakoj prilici podržavao, izlazio u susret i pomagao njega i njegove studente ... “.

Ansambl violončela Muzičke akademije u Sarajevu, Yevgeny Xaviereff (violončelo), Amir Saračević (tenor) i Milan Lucić (klavir) će izvoditi djela J.S. Bacha, D. Poppera, A. Stradella, Ch. Gounoda.

Radost kamernog muziciranja

Na inicijativu profesora violončela na Muzičkoj akademiji u Sarajevu Yevgenyja Xaviereffa te uz podršku koncertne agencije Sarajevo Art, u Bošnjačkom institutu priređen je koncert u čast Adil-begu Zulfikarpašiću. Tom prilikom je nastupio Ansambl violončela Muzičke akademije u Sarajevu uz klavirsku saradnju Milana Lucića i uz sudjelovanje studenta solo pjevanja na istoj akademiji, tenora Amira Saračevića.

Ovaj koncert, osloniće se, kako je napomenuo direktor Sarajevo Arta Halid Kuburović, „na zajedništvo duha u dostojanstvenoj tradiciji vakufa“, te na činjenicu da je hamam Bošnjačkog instituta, zapravo, jedini sarajevski koncertni prostor na koji muzičari uvijek mogu računazi, što je istakla muzikologinja Maja Baralić-Materne.

I dok je prošlog decembra u Bošnjačkom institutu sarajevski Sonemus ansambl svirao koncert u posvetu stogodišnjice rođenja kompozitorskog klasika moderne Oliviera Messiaena, prošle je sedmice u ovom zdanju priređen koncert u posvetu njegovome utemeljitelju.

Profesor Xaviereff će koncert urediti, akako veli, zarad poštovanja prema kući u čijoj koncertnoj Sali su mnogi od njegovih studenata diplomirali ili pak magistrirali. Nadalje, programski naputak profesora kako je riječ o muzici dragoj i esteti i stručnjaku, oslobađa slušalačke gordosti publiku pred kojom je ansambl koji ionako ne istrajava u želji da bude medijski zapažen već prije polaže na raskoš ukupnoga čelističkoga registra. Na koncu, kao što je primjetio profesor Xavieref, i rahmetli Adil Zulfikarpašić gajio je naročite simpatije prema ovome instrumentu.

Simbolično, u tradiciji istočnoslavenskog jezičkog idioma, čelo bi moglo biti korijenom ukupne čelovječnosti.Svakako je od davnina tražen instrument što bi najuvjerljivije govorio namjesto čovjeka. Od kraljevskih orgulja, što će prevaliti isti onaj put indoevropskih jezika, pa sve do kraljice violine; sa lirom i najem, od Orfejeve ljubavi, sa Davidovim psalmima, i konačnom Rumujevom čežnjom. No možda je baš violončelo instrument čije strune najbolje samjeravaju pitogorejske kosmogenijske proporcije saopštavajući treptajem, zrakom i bojom, i čuvajući pritom glas kao čovjekovu esenciju.

Biće da je, u tom smislu, nedavni čelistički koncertni glas Monike Leskovar najavio violončelističko mnoštvo ovoga ansambla kao konsekvencu onoga platonovskoga mnoštva ili lanca ideja čiji je jedini balans trajni hod.
Na tom tragu i po mjeri akustične predstave muzičkoga podija o kojemu je riječ, koncert je bio znatnim dijelom baziran na djelu mastera barokne muzike Johanna Sebastiana Bacha. Započeo je njegovim Airom iz treće orkestarske svite, koji se nerijetko samostalno izvodi i spada među malo opštepoznate muzičke literature koja ujedinjuje mističnu strast i slast slušanja

Nadalje, koncert je nastavio prvim kontrapunktom iz Umjetnost fuge, djela koje se jednako kao i Muzička žrtva, osim u integralnim izvođenjima, ponajbolje iščitava iz začudnoga i megalomanskoga rukopisa Douglasa R. Hofstadtera, koji je autor naslovio Gödel, Escher, Bach. U čudnovatim petljama grafičara Eshera koji „rezbari“ sve što patina vremena može podnijeti po „zakonima“ Gödela i po pletivu velikoga Bacha.

Sredina koncerta bila je period solo violončela profesora Xaviereffa posvećenog artiziranoj plesačkoj formi treće francuske svite, držeči pritom do arhetipa čijim kretnjama je izumjevana naša stvarnost. Osim ovog uvodnog Bachovog hatricka čućemo još čvrste strune Popperova Requiema op. 66 za tri violončela i klavir, te pominjanog Amira Saračevića u Stradellinoj Kirchen-Arie uz čelo i klavir i u Gunodovom „aranžmanu“ Ave Mariae. Ta će ne baš uspjela transkripcija tek prisloniti gudački štrih ansambla na meko i prozirno klavirsko polje.

I da, na koncu, sa našim čelističkim ansamblom treba ponajprije računati uz optimizam muziciranja, posvjedočila je i na bis ugođena Pizzollina melodia. Pa, ipak, uz nešto proba i zainteresovanost kulturne javnosti možda da bismo u dogledno vrijeme mogli imati respektabilan kamerni ansambl. Ako ne po mjeri dvanaest čelista berlinske filharmonije, a ono barem po mjeri čelističkih gudala koje u Zagrebu predvodi Valter dešpalj. Ruku na srce, u Sarajevu se, zasad, ne možemo uzdati u velike solističke zvijezde, o orkestrime da ne govorimo, pa preostaje jedino radost kamernog muziciranja.

 Autor osvrta: Mersid Ramičević


(Bošnjački institut)