Adil Zulfikarpašić je potomak stare bosanske plemićke porodice - bega Čengića. Rodio se u Foči 23. decembra, 1921.g., od oca Husein-bega i majke Zahida-hanume Čengić. Otac mu je bio veleposjednik, dvadeset i pet godina gradonačelnik Foče i član Vakufskog sabora u Sarajevu.
Adil Zulfikarpašić je odgojen u intelektualnoj i patrijahalno-vjerskoj sredini, u okruženju koje je uvjetovalo njegov veoma rani interes za izgradnju pravednijeg društvenog poretka. Tako da on, već kao gimnazijalac, sa šesnaest godina, pristupa komunističkoj omladini, da bi ubrzo bio primljen i u Komunističku partiju Jugoslavije.
Godine 1937. isključen je iz Fočanske gimnazije, zbog sudjelovanja u organizaciji štrajka u lokalnoj drvnoj industriji. Godine 1939. dolazi u sukob sa Partijom, pošto se opredjelio za gledišta književnika-komuniste Miroslava Krleže, kojeg je partijsko vodstvo isključilo zbog „idejnih skretanja ”. Zbog toga Adila Zulfikarpašića isključuju iz Partije.
Pred Drugi svjetski rat vraćen je u partiju i postaje njen istaknuti aktivista. Djeluje ilegalno u Foči i Sarajevu. Godine 1941. upisuje se na Visoku ekonomsku školu u Beogradu. Početak rata zatiče ga u Foči. Tu počinje raditi na formiranju partizanskog odreda.
Nakon izvjesnog vremena upućen je u Sarajevo na antifašistički rad. Ujesen 1941. prelazi u Kalinovački partizanski odred radi političkog rada sa omladinom. Ubrzo nakon toga on prelazi u novostvoreni odred „Zvijezda” kod Vareša.
U februaru 1942. godine Adila Zulfikarpašića su u Sarajevu uhapsile ustaše i nakon teškog mučenja osude na smrt. Zbog ugledne porodice i činjenice da su mu brata zaklali četnici pomilovan je na dvadeset godina robije. Kaznu je izdržavao u Zenici, pa u Sremskoj Mitrovici. Zatim ga transportuju u Lepoglavu. Putem uspijeva pobjeći. Dolazi u Cazinsku krajinu, zatim u Jajce, gdje formira Višu partijsku školu.
Kada je uspostavljena narodna vlast postavljen je za šefa personalnog odjeljenja. Jedno vrijeme djeluje u Oblasnom komitetu u Mostaru. Pred kraj rata premješten je u oslobođeno Sarajevo, da do dolaska vlade pradstavlja civilnu vlast.
U prvoj vladi Republike Bosne i Hercegovine postavljen je za pomoćnika ministra trgovine. Doskora uviđa kako kod vodećeg komunističkog sloja umjesto idealizma ranih godina borbe dolazi jagma za materijalnim dobrima i ugodnim životom. Gubi vjeru u mogućnost zavođenja socijalne pravde, pa dolazi u dilemu: pomiriti se sa stvarnošću i živjeti u „sigurnosti” državne elite, ili sve napustiti i početi život iznova, izvan zemlje za koju se borio.
Odlučuje sve raskinuti i otići u emigraciju. Početkom februara 1946. bježi u Italiju, u Trst, gdje dobiva politički azil. Odatle odlazi u Rim. Izdržavala ga je neko vrijeme rodbina iz Turske. U oktobru 1946. prelazi u Austriju. U Insbruku i Gracu studira političke nauke. Za jednu američku novinsku agenciju piše članke o marksizmu.
Godine 1954. prelazi u Švicarsku. Tu počinje svoju političku borbu za bošnjaštvo, afirmiše se kao istaknuti predstavnik bošnjačke dijaspore. Pristupa Liberalnoj internacionali. Jedno je vrijeme bio kontinentalni sekretar i član Izvršnog komiteta Liberalne internacionale. U tom svojstvu ulazi u elitne političke i ekonomske krugove Evrope. Okuplja najuglednije Bošnjake muslimane u emigraciji i radi ne projektu stvaranja Bošnjačke demokratske organizacije.
Iz Švicarske Adil Zulfikarpašić održava tijesnu vezu sa Bečom, gdje je već djelovala novostvorena jezgra bošnjačke demokratske emigracije. U novinama hrvatskih iseljenika u Americi objavljuje brojne članke o Bosni. U Beču počinje 1960.g. izdavati političko-kulturni mjesečni časopis Bosanski pogledi.
Prve saradnike nalazi u nizu uglednih bošnjačkih intelektualaca i ličnosti iz javnog i političkog života predratne Jugoslavije. Bosanski pogledi izlaze do 1967. godine, okupljajući muslimanske iseljenike širom svijeta, koji su pod utjecajem različitih nacionalnih i političkih struja u emigraciji bili sve više u opasnosti da izgube svoj kulturni i nacionalni identitet.
Godine 1963., s grupom srpskih, hrvatskih, slovenskih i bošnjačkih demokratskih intelektualaca i političara, osniva u Stanstedu (Engleska), pokret nazvan Demokratska alternativa, koja izlazi sa programom reforme Jugoslavije kao decentralizovane i demokratski uređene zajednice, s potpunom ravnopravnošću svih nacija. Godine 1964., sa demokratski orjentiranim Bošnjacima oko Bosanskih pogleda pokreće osnivanje Liberalnog saveza Bošnjaka. Na kongresu u Minhenu, kojemu Zulfikarpašić predsjedava, sudjeluje osamdesetak predstavnika iz dvadeset zemalja. Organizacija je najviše nastojala uspostaviti saradnju sa ljudima iz zemlje, ne ulazeći u strukture emigrantske politike.
U periodu od 1965. do 1976. razvija uspješnu aktivnost na poslovnom polju, ustanovivši vlastitu uvozno-izvoznu i finansijsku firmu. Mnogo putuje, kako u svojstvu poslovnog čovjeka tako i političara, te ima prilike susresti se sa brojnim znanstvenicima, umjetnicima i političarima iz inozemstva, zemlje i emigracije.
Početkom 1980-tih likvidira preduzeće, da bi se sasvim posvetio političkom i kulturnom radu za Bosnu. Postavivši sebi za cilj da ustanovi u slobodnom svijetu jednu kulturnu instituciju za proučavanje prošlosti Bosne i promoviranje njezine kulture, svoju ionako već bogatu biblioteku počinje obogaćivati prikupljanjem knjiga i dokumentacije iz domovine i svijeta.
Svoj povratak u intenzivno aktivan politički život Zulfikarpašić obilježava intervijuom „Bosanski Muslimani-čimbenik mira između Srba i Hrvata”, objavljen krajem 1983.g. u londonskom časopisu Poruka slobodne Hrvatske. To je jedna vrsta političkog manifesta Bošnjaka, koji će kasnije, po raspadu komunističkog režima u Jugoslaviji, predstavljati idejnu osnovu najprije Muslimanske-bošnjačke organizacije i potom Liberalne bošnjačke stranke. Intervju-manifest pobudio je veliko zanimanje među Bošnjacima i uopšte demokratskim svijetom u Jugoslaviji; prevođen je i izdavan na više stranih jezika.
U junu 1988. Adil Zulfikarpašić osniva Bosniaken Institut u Cirihu, sa statusom zaklade (vakufa). Kupuje veliku zgradu u okviru kompleksa Univerziteta, preuređuje je za moderni institut, useljava u nju svoju biblioteku i zbirku umjetnina. Institut je nastao kao plod njegovog dugogodišnjeg sakupljanja, klasificiranja i sistematiziranja historijske, književne, novinsko-publicističke, rukopisne, arhivsko-dokumentacijske i folklorne građe o Bosni i Hercegovini, kao i o susjednim zemljama i njihovim narodima. Već na početku institut izdaje nekoliko knjiga, političkih i literarnih, koje se nisu mogle tada javiti u Bosni, i počinje izdavati kulturno-povijesni znanstveni časopis Islam und der Westen, na njemačkom i dijelom na bosanskom jeziku.
Povratak Adila Zulfikarpašića u domovinu Bosnu poklapa se sa padom
komunističkog režima i početkom demokratskih procesa u bivšoj
Jugoslaviji. Zajedno sa Alijom Izetbegovićem inicirao je stvaranje Stranke demokratske akcije. Međutim, ubrzo su se Zulfikarpašićevi
liberalni i demokratski pogledi na aktuelne procese i budućnost Bosne
našli u opreci ekstremizmu stranačke desnice, zbog čega je on odlučio
formirati Muslimansku bošnjačku organizaciju. U martu 1991. Adil
Zulfikarpašić počinje izdavati u Sarajevu nedjeljne novine Bosanski
pogledi, koje uređuje grupa mladih novinara. Osnovna linija pisanja
Bosanskih pogleda bila je određena nastojanjima za očuvanje jedinstvene
Bosne.
Predosjećajući ratni sukob u Bosni, Zulfikarpašić je u ljeto 1991.
pokušao nagodbu sa Srbima, tzv. Historijski sporazum. Kada su se već u
životu Bosne pokazali rezultati tih nastojanja u naglom popuštanju
međunacionalnih napetosti, Alija Izetbegović i stranka Demokratske
akcije odbacili su Zulfikarpašićevu inicijativu.
Krajem juna 1990. Bošnjački institut i nedjeljnik Naši dani organiziraju u Sarajevu simpozij na temu „Bosna i bošnjaštvo”, u kojem sudjeluje veliki broj znanstvenika, povjesničara i pisaca. U septembru je izašla knjiga sa tog skupa. Istovremeno je u Sarajevu objavljena knjiga „Povratak u Bosnu”, koja sadrži niz priloga za biografiju Adila Zulfikarpašića.
Od 1992. do 1994. godine Zulfikarpašić pretežno boravi u Cirihu,
putujući povremeno u Bosnu kao predsjednik Muslimanske bošnjačke
organizacije. Često takođe poduzima putovanja u različite zemlje radi
susreta sa političarima i drugim utjecajnim ličnostima, u potrazi za
rješenjem pitanja Bosne. Pomaže Bošnjake u izbjeglištvu, promovira
njihovo okupljanje oko Matice Bošnjaka, kojoj je dao na upotrebu
prostorije i svu infrastrukturu u Bošnjačkom institutu u Cirihu.
Institut postaje mjesto intelektualnih susreta između Bosne i
inozemstva. Dominantna ideja-vodilja svih njegovih aktivnosti jeste
očuvanje Bosne kao jedinstvene, cjelovite zemlje.
1991. godine otvorena je podružnica Bošnjačkog instituta u Sarajevu
koja djeluje i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995.
1998. godine Zulfikarpašić odlučuje da preseli Bošnjački institut iz
Ciriha u Sarajevo.
24. maja 2001. godine svečano je otvoren moderno i savremeno opremljen „Bošnjački institut - Fondacija Adil Zulfikarpašić” u Sarajevu, čime je
ispunjena želja Adil-bega da svojoj zemlji i narodu daruje vakuf u
kojem će buduće generacije istraživati historiju i njegovati kulturu
Bošnjaka i ostalih naroda Bosne i Hercegovine.
U Bošnjački institutu Sarajevu su prenešeni svi glavni fondovi
Instituta iz Ciriha. Adil-beg se angažirao na razvijanju aktivnosti i
rada Bošnjačkog instituta u Sarajevu, ostvarujući brojne kontakte,
susrete, i doprinoseći utemeljenju Instituta kao jedna od najuglednijih
i najznačajnijih institucija u Bosni i Hercegovini sa stanovišta nauke
i kulture.
Adil-beg je živio sa suprugom Tatjanom u Cirihu, često boraveći u
Sarajevu, gdje je i umro nakon kratke i teške bolesti 21. jula 2008.
godine.